Auto škole i „liberalizacija“ – dobro došli u Hrvatistan!

Što je zapravo auto škola? Je li to mjesto na kojem je učenje o procesu vožnje i snalaženje na cesti primarna ideja, ili pak samo još jedna polovična priča koja u prometnu svakodnevicu u maniri „osobnih prava i sloboda" za sitne novce pušta potencijalne ubojice?

Ako se mene pita, istina je negdje na sredini i nije moguće uperiti prstom i reći „fuj" ili „super", jer auto škole imaju isti program (već mali milijun godina), ali ne nužno i isti pristup, pa samim time izjednačavati ih i generalizirati ne bi bilo fer i korektno.

No auto škole imaju jedan veliki problem, a taj se zove država.

Naime, još od svanuća lijepe nam naše banana-republike, auto škole funkcioniraju u skladu sa zakonima i regulativama koje su napisane i izglasane od strane tadašnjih moralnih vertikala i kvazi-političara. Neki su dijelovi svih tih beskrajnih rečenica i navoda apsolutno ispravni, no neki baš i nisu, pa je tako dobiven jedan veliki džumbus u kojem se zapravo i ne zna tko pije, a tko plaća.

Struku se po već ustaljenom „običaju" u svemu tome najmanje pita što i kako treba napraviti kako bi programi auto škola bili bolji, te je najčešće bitno tek da se po nekoj rodnoj ili partijskoj pripadnosti u cijelu priču uhljebi nekolicina tikvana koji ne samo da nemaju pojma o svemu tome, već ih nije ni briga. Dapače, većina ih ima službene vozače, a točenje goriva o vlastitom trošku za njih je davno zaboravljena vještina, pa zašto bi uopće razmišljali o svemu tome, kad im plaća ionako dolazi neovisno o tome.

To naravno i ne bi trebalo pretjerano čuditi, s obzirom na to da je u svim dijelovima Hrvatske ista priča, ali ipak se tu i tamo treba sjetiti da promet predstavlja jedan od najopasnijih dijelova svakodnevice, te da bi kao takav u smislu edukacije i stvaranja pravila ipak trebao biti u domeni struke i stručnjaka, a ne trećerazrednih stranačkih kolega i rođaka.

Dakle od 1991. do danas se na pravilima vezanim uz djelovanje auto škola tek sporadično radilo i zato ne čudi da je kvaliteta novopečenih vozača takva kakva jest. S druge strane je do danas nekoliko puta dograđivana cijela priča oko edukacije vozača, a od 2009. godine vrijedi i pravilnik u sklopu kojeg je definirana najniža moguća cijena auto škole u Hrvata.

Prema izračunu, „minimalni izračunski element nastavnog sata" vrijedi 115 kuna, a kompletna edukacija, odnosno onaj teorijski i praktičan dio procesa upijanja gradiva i osposobljavanja za dobivanje vozačke dozvole zacementiran je na nekih 5,700 kuna (plus-minus par desetaka kuna, ovisno o podneblju na kojem kandidati uče voziti).
Samim time je socijalizam još jednom pokazao da čuči i vreba iz prikrajka, jer unifikacija cijena pod dirigentskom palicom države nije u skladu s demokratskim vrijednostima i ideologijom slobodnog tržišta, ma koliko se to političari trudili predstaviti drugačije.

Takvim se ponašanjem od strane države ne rješava ono bitno, tj. kvaliteta edukacije, nastavnika i voznog parka, te naposlijetku i kvaliteta gotovog kandidata, tj. novopečenog vozača, već se s jedne strane samo vežu ruke vlasnicima auto škola, sveopći moral zaposlenika i vlasnika iste pada u zaborav, pa shodno tome i kvaliteta pripremanja budućeg vozača drastično pada.

A zašto? Samo zato da se pod krinkom „jeftinog osposobljavanja" još jednom demonstrira „socijalna politika" i polaženje auto škola omogući što većem broju ljudi.

Uglavnom, kao rezultatno stanje svega toga za početak na cesti imamo polu-pismene vozače kojima nije jasno da „mrtvi kut" nije egipatski mit i da „žmigavac" nije opis frenda s faksa koji zbog čestog pijančevanja puno trepće.

...i onda se događaju propusti koji rezultiraju povredama, materijalnim štetama, invaliditetima i terminalnim dijagnozama s trenutnim efektom, što medije zbog senzacije i „vijesti" ovija u zlato, a obitelji i prijatelje stradalnika u crno.

Iako statistike govore o padu broja prometnih nesreća koje su skrivili mladi vozači, moram priznati da u te statistike vjerujem isto kao i u Sanaderovo „nisam kriv" ili pak u predsjednika svemira koji iz ureda na vrhu mliječne staze uvjetuje maksimalnu cijenu plina na slobodnom tržištu.

Zašto?

Pa recmo zato što je prema statističkim podacima unutar deset godina brojka mladih vozača koji su krivi za neku nesreću pao s nešto više od 12,000 na nešto manje od 3,000 (što je podatak iz 2015. godine, tj. prije nego što su djelatnici Zavoda otišli na pauzu).

Samim time se vrijedi zapitati jesu li nekim čudom unutar posljednjih deset godina auto škole postale milijardu puta kvalitetnije, jesu li kandidati plavooki i plavokosi, te većinom rođeni u istom laboratoriju tijekom 1945. godine, ili su pak tu statistiku kompilirali i objavili ljudi koji za pojam statistike nikada nisu čuli.

Bilo kako bilo, izjednačavanje cijena auto škola, s tim predivnim i optimističnim statističkim podacima (baš da i jesu istiniti) nema nikakve veze – baš kao što neće imati niti najavljena liberalizacija tržišta.

Doduše, generalno gledano, osiguravajuće kuće tijekom proteklih godinu-dvije zadovoljno trljaju ruke zbog manjka odštetnih zahtjeva, ali to je dio generalne statistike koja s mladim vozačima može i ne mora imati veze, pa povjerenje prema njima nema razloga rasti.

...i zašto mi pobogu u ovom dijelu priče u glavi zvone ništa manje pozitivni (čitaj: izmišljeni) statistički podaci s kojima se pravdala jedna od najglupljih odluka vezanih uz zakone s kojima se regulira promet i sve oko njega – ona vezana uz ograničavanje snage automobila s kojima mladi vozači smiju upravljati...

Hmmm...

Uglavnom, prije nekoliko dana je po pitanju „liberalizacije tržišta" u domeni auto škola eksplodirala jedna velika i sočna medijska bomba. Ukratko je najavljena već gore spomenuta „liberalizacija tržišta", odnosno ukidanje dosadašnjeg minimalnog cjenovnog praga zbog kojih auto škole svoje kandidate nisu prikupljale radi cijene ili kvalitete, već radi blizine ili nekog drugog apsolutno trivijalnog razloga.
Uglavnom, svi su se raspisali o „minimalcu" od 5,695 kuna i utjecaju tog minimalca na kvalitetu usluga koje otprilike 350 auto škola (koliko ih ima na našim prostorima) nude svojim kandidatima.

Kritizirale su se odluke zbog kojih bi „liberalizacija otvaranja i poslovanja" za auto škole mogla biti pogubna, jer se automatizmom krenula stvarati slika u sklopu koje će cijene sad odjednom početi padati unedogled, pa će se mladi vozači kroz nekoliko godina u auto škole upisivati za 1,99 kuna.

Velike su šanse da se to neće dogoditi, jer tzv. „damping" čak ni za nas Hrvate nije baš logičan slijed događaja ako to znači da se ide u nelogičan i nepotreban minus (osim ako se time ne potkopavaju Partizani, Komunjare ili u današnje vrijeme neka sasvim sedma i krajnje nebitna sekta iz prošlog stoljeća).

No s druge strane bi se brojka od cca. 350 auto škola na području lijepe naše mogla naglo povećati, a to pak usprkos negodovanju sadašnjih vlasnika i zaposlenika u auto školama i ne mora nužno značiti nešto loše.

Uostalom, konkurencija je dokazano jedna jako zdrava pojava i nje se ne treba pribojavati ako se na omjeru kvalitete i cijene konstantno radi.

Iskreno, nije baš da mogu razumijeti zašto su se odjednom oglasili svi mogući i nemogući stručnjaci i počeli se razbacivati s navodima oko pada kvalitete usluge zbog liberalizacije tržišta u sklopu kojeg posluju auto škole.
Ne razumijem zašto u jednom manjem mjestu umjesto jedne jedine auto škole ne bi bilo njih pet? Ne bi li to bilo bolje od aktualne polu-monopolističke priče koja se po tko zna koji puta kroz sva ta negodovanja i kuknjavu pokušava sakriti i pretvoriti u nešto drugo.
Što se mene tiče, neka svi lijepo zajedničkim dogovorom usaglase dizanje cijena, jer ionako smatram da su auto škole već sada previše jeftine i da danas doista svaka tuka ima opciju uzimanja volana u ruke (iako ga često zamjenjuje pametni telefon).
Zbog toga jednim dijelom na ulici i jesmo svjedocima svakodnevnog igranja ruskog ruleta s parkiranjem, ostajanjem u kolničkoj traci ili pak pogađanja pravog smjera na autocesti.

Realno gledano, ni to nema pretjerano puno veze s time je li bazna cijena auto škole definirana zakonom ili je formirana slobodnom voljom vlasnika auto škole.

Nema veze ni s brojkom auto škola na tržištu, jer je na kraju krajeva poanta svedena na kvalitetnog mentora (odnosno instruktora) koji je u stanju prenijeti znanje, te inteligentnog kandidata (odnosno budućeg vozača) koji nema dvije lijeve noge i ruke, te kojeg nisu odgajali gušteri i zmije, već roditelji koji su mu (ili joj) objasnili pojam opće kulture i odgovornog ponašanja.

Da se kojim slučajem mene pita, tržište bi već odavno bilo liberalizirano. No zakoni bi bili puno čvršći i auto škole ne bi mogao otvarati, ali ni polaziti baš svatko.

Dapače, instruktori bi isključivo bili vozači bez ijedne mrlje u vozačkoj karijeri, a automobili unutar auto škole morali bi biti tehnički pregledavani barem dvaput godišnje.

Što se kandidata tiče, uz dodatna testiranja prije upisa u auto školu (poput npr. testa inteligencije, psiho-testa i sistematskog pregleda koji nije napravljen tek toliko da se zadovolji forma) samu cijenu kompletnog procesa – od upisa do primitka vozačke dozvole u ruke, podigao bih na 100,000 kuna.

Taj bi iznos bio novopečeni vozač započeo plaćati tek po primitku vozačke dozvole i to bi paušalno plaćanje trajalo tijekom cijelog vozačkog staža svakog pojedinog kandidata (što je nekih pedesetak godina, ako se ne varam), te bi tako vozačka dozvola i službeno postala privilegija, a ne pravo, kako je to danas aktualno.

Sama auto škola bi se iz tog iznosa naplatila apsolutno transparentno, odnosno prema zadovoljstvu kandidata i reportu za to plaćenih stručnjaka (nazovimo ih inspektorima) i stvari bi funkcionirale puno bolje nego je to slučaj od „deves´prve" do danas.

I da...možda zbog tih navedenih 100,000 kuna u ovom momentu mislite da sam obolio od nekog teškog mentalnog poremećaja ili da sam se najeo ludih gljiva, ali ako taj iznos podijelite s 50 godina, dobit ćete iznos od 2,000 kuna godišnje, odnosno nekih 170 kuna mjesečno za privilegiju posjedovanja dozvole za upravljanjem oružjem za najmasovnija ubojstva na svijetu.

Nije li to mala cijena u usporedbi s odgovornosti izraženoj kroz oveću sumu novaca?

Naravno, ukoliko dotični novopečeni vozač (ili vozačica) nije sklon(a) prekršajima, izljevima bijesa i ostalim za promet ekscesnim situacijama, iznos bi doista bio plativ do kraja vozačkog staža i vjerujem da tih stotinu i kusur kuna nitko ne bi pretjerano osjetio. No ukoliko se radi o osobi koja ne razumije zašto s tri promila u krvi nije fora voziti 350 na sat uz školu u centru grada, ili pak ignorirati crveno svjetlo na semaforu, svaki bi težak prekršaj istog momenta rezultirao povlačenjem vozačke dozvole i naplatom cjelokupnog iznosa odjednom.

Naravno da bi u slučaju povreda ili još gore – smrtnog slučaja prekršitelj ne samo ostao bez vozačke i bez novaca, već i bez automobila i bez slobode, pa bi i gospodarstvo procvijetalo zbog teškog, obaveznog i neplaćenog rada nekolicine takvih tikvana koji uporno ne mogu (ili ne žele) shvatiti da na cesti nisu sami.

Iskreno vjerujem da bi se takvim pristupom rješilo puno toga, no kako svi mi živimo u svijetu koji sumanuto i bez ikakvih kriterija propagiraju prava, dok se obaveze i odgovornost stavlja na marginu, naravno da ovakve ideje nikada neće doživjeti realizaciju.

Stoga neka ovaj kratka ideja ostane okosnicom ljutitih komentara i uvreda na račun autora i portala.

Bez brige, navikli smo.

Uglavnom, spomenuta i skorašnja liberalizacija tržišta u domeni auto škola realno je gledano tek polu-mjera s kojom je s jedne strane ispoštovan pravilnik europske unije (koje smo i dalje članovi) i na tom je polju u sklopu takve odluke konačno profunkcionirala demokracija. No s druge se strane radi o nečemu što će izazvati hrpetinu negodovanja kod raznoraznih udruga i sindikata koji u stopu prate događanja unutar te domene poslovanja i edukacije.

Opravdano ili ne, prosudite sami.

Naravno da glavni i odgovorni ljudi ispred HAK-a poput rukovoditelja sektora za vozače te institucije, odnosno g. Sinana Alispahića izjavljuju pozitivna razmišljanja vezano uz ovu odluku, te da sadašnji model osposobljavanja i dalje vide „održivim", ali realno gledano, do momenta u kojem će struka u kombinaciji s predstavnicima osiguranja i MUP-a sjesti i sastaviti neku realnu priču oko poboljšanja, ovakve ideje u stvarnom svijetu neće puno pomoći.

Promet je svakim danom sve gušći, nesreća je svakim danom sve više, vozači su prema samom procesu vožnje sve nezainteresiraniji, a vlastodršci i dalje stoje na mjestu i teoretiziraju oko pravne države i liberalizacije tržišta. Foteljaši se i dalje oslanjaju na neke smiješne i čudnovate statistike koje na bazi svakodnevice za volanom nemaju nikakvog smisla, osiguranja i dalje izjednačavaju apsolutne morone sa savjesnim vozačima, a policija samo piše kazne.

Stoga ne treba sumnjati u to da će ovaj potez s one financijske rasteretiti buduće polaznike auto škola, ali istovremeno i s još više stresa opteretiti one koji su svoje vozačke dozvole već odavno stekli.

...i to je jedina izvjesna priča koja ne predstavlja puku teoriju, dok sve ostale znače tek mazanje crne istine s rozom bojom, ne bi li se oko ovog našeg cestovnog polu-svijeta i dalje brinuli „neki drugi", a ne oni čije fotelje i mirovine svi mi toliko skupo plaćamo.

Slažete li se?