Stoga, ovim putem prije svega aludiramo na njih da prilagode brzinu prometnim propisima, ne sjedaju za upravljač pod utjecajem alkohola, ne voze pod sudskim zabranama... A kako na sve to utječu kamere i koja je njihova zadaća donosimo u tekstu.
Postavljanjem takozvanih fiksnih kamera u nas se nije smanjio broj prometnih prijestupnika, već se povećao broj kažnjenih, blokiranih (kojih je ionako previše), a samim time su se pretrpali i već ionako 'zatrpani' sudovi. Jasno je i da su postavljene na mjestima gdje su prometne nesreće 'rijetkost', ali to su ujedno pozicije na kojima je zabilježeno najviše počinjenih prometnih prekršaja, poput prevelike brzine. Možda bi bilo pametnije da su postavljene na mjestima većega rizika, poput škola, vrtića, fakulteta...no to nije u našoj domeni. Uzevši u obzir mjesta na kojima vrebaju proizlazi da je cilj isključivo punjenje državnoga proračuna. Pomalo smiješno, s obzirom na to da znamo koliko je Hrvata danas pod ovrhom i jedva 'krpaju' kraj s krajem. Pitaju li se 'glavni' tko će na kraju te kazne platiti, hoće li se tako narušiti život obitelji, otkuda će se financirati dodatno stručno osoblje za procesuiranje i rješavanje tih kazni? Izgleda kako na kraju ništa dobro neće proizaći iz tih 'u vjetar bačenih' milijuna'.
A svako kućište postavljeno na hrvatskim prometnicama košta 45.000 kuna, što znači da je za njih 143 država izdvojila 6.435.000 kuna. A da ne spominjemo kamere, jedna stoji čak 300.000, naše prometnice broje njih 56. Zbrojimo li sve to dobijemo vrtoglavih 23.235.000 kuna više-manje uzalud utrošenoga novca. Uvjereni smo kako se taj novac mogao kvalitetnije utrošiti na razvijanje koncepata edukacije naših vozača, s ciljem smanjenja brojaprometnih prekršaja, a uz to i kvalitetnijega života naših državljana.
