Po hrvatskim otocima Volkswagenom ID.5: Pag, otok presvučen čarobnom čipkom od kamena i soli

Bez obzira krenete li preko mosta iz pravca Zadra ili se spustite u podnožje Velebita prema luci Prizna, Pag će vas dočekati punim sjajem svoje surove ljepote kamenih goleti.

Hridi kojima kao da nema kraja ni u visinu ni u širinu djeluju impresivno i pomalo zastrašujuće, i nije teško zamisliti turiste koji su se vidjevši beskrajni kameni krš odlučili okrenuti i negdje drugdje potražiti svoje mjesto pod suncem.

No, ambijent koji na prvu ne odaje znakove života, nije svima odbojan.

Naš fotoreporter Željko Puhovski još je 2010. cestu s oznakom DC 106 što počinje u trajektnoj luci Žigljen, te vodi duž otoka Paga i Paškog mosta do Posedarja, koristio kao kulisu za fotografiranje automobila.

“Puh” je otvorio oči mnogim kolegama i posljednjih desetak godina gotovo da nema proizvođača automobila koji surovi paški krš nije koristio u svojim reklamnim materijalima.

Automobilsku industriju slijedila je filmska, glazbena, potom modna, a goleti Paga našle su se i na naslovnici Voguea.

Jadrolinijin trajekt Krk koji plovi na liniji Prizna – Žigljen, jednoj od najkraćih na Jadranu, u nepunih 15 minuta prebacio nas je na Pag, ali i to je bilo dovoljno za onaj pravi osjećaja odlaska na otok i kratko rezimiranje.

Put od Zagreba do Prizne uz kraće zaustavljanje potrajao je gotovo 3 sata i nakon prijeđenih 215 km preostalo nam je gotovo 35 posto kapaciteta baterije u našem Volkswagenu ID. 5. Za prosječnih 23,5 kWh/100 km, uz pun prtljažnik opreme i klima uređaj koji je bio u punom pogonu, najzaslužnija je bila vožnja autocestom.

No, treba reći i da je posljednja trećina puta uključivala i 15 kilometara spusta od Vratnika do Senja, pri čemu ne samo da se doseg nije smanjio, nego smo ponešto struje zahvaljujući regenerativnom kočenju uspjeli i vratiti u baterije. U konačnici, mirne duše smo se umjesto u Novalju, gdje nas je prema našem itinereru čekao prvi punjač, zaputili u Metajnu prema plaži Ručica.

Putem smo prošli pored Caske, u antičko doba najvažnijeg otočkog naselja u čijoj se uvali nalazi potopljeni grad koji datira iz rimskog doba. I dok je Caska zanimljiva arheolozima i povjesničarima, Metajna svoje goste privlači nekim od najatraktivnijih plaža na Jadranu.

Pisani dokumenti govore da su prvi turisti posjetili Metajnu 1928., pa ne čudi da su se s vremenom nekadašnji ribari i težaci okrenuli puno unosnijem i lagodnijem vidu zarade.

No, posljednjih godina Metajna nije samo meta poklonika izležavanja na šljunkovitim plažama koje oplahuje tirkizno plavo more.

Pješačko-planinarske staze kojima su nekada hodali pastiri u potrazi za ovcama, danas hodaju ili trče turisti. Serija kružnih staza pod zajedničkim imenom “Life on Mars” postala je nova atrakcija Paga.

”Priča o trailu dio je strategije razvoja outdoor turizma. Trenda koji nudi povratak prirodi, a Pag je mističan, esencijalan, surov, divlji, ali istodobno egzotičan i pitom kada ga poštujete”, govori nam Marina Šćiran Riznar, direktorica turističke zajednice Novalje koja zasluge za razvoj traila pripisuje Šimunu Cimermanu koji je 2017. u sklopu Treking lige organizirao prvu utrku na Pagu.

”Na prvoj utrci sudjelovalo je oko 600 natjecatelja, a na ovogodišnjoj oko 1300 iz čak 18 zemalja svijeta, čime smo službeno postali najmasovnija trail utrka od njih ukupno 190 u Hrvatskoj.”

Staza Life on Mars nedavno je nadograđena prvom morskom Via ferratom u Hrvatskoj. U osnovi se radi o penjačkom putu na okomitim kamenim stijenama nastalom pomoću metalnih klinova, popraćenom sajlom za osiguranje.

Ferrata je namijenjena nešto zahtjevnijim aktivnim sportašima, a spaja uvalu Slana i rt Sušac na dijelu dugom 100 metara koji se dosad savladavao plivanjem ili hodanjem do pojasa uronjenim u more, čime je najduža trail staza postala zanimljiva i kada more nije najtoplije.

Kako bi barem dijelom stekli uvid u stazu kojoj tepaju da je najljepša na Mediteranu odlazimo put plaže Ručica kroz predjel zvani Kanjon. Travnati tepih, pravo zeleno gnijezdo koje se prostire udolinom u potpunoj je suprotnosti s okolnim golim obroncima.

No, to je tek jedna od brojnih posebnosti Paga, otoka koji je površinom peti po veličini u Jadranskom moru, ali je duljinom obale od 302,47 km najrazvedeniji. Istodobno, jedini je hrvatski otok podijeljen između dvije županije.

Sjeverni dio na čelu s Novaljom nalazi se u Ličko-senjskoj, a južni s grad Pagom i općinama Kolan i Povljana pripada Zadarskoj županiji.

Na otoku su prisutna tri narječja, a od bogatog zelenila, zbog čega su ga Rimljani zvali “zlatnim otokom”, ostali su tek tragovi. Šumom je danas prekriveno tek 3,8 posto otoka, dok ostalo čine pašnjaci izbrazdani suhozidima kojima caruju ovce.

Paški ovčari su kroz stoljeća križanjem stvorili autohtonu pasminu nazvanu Pramenka koja zime provodi na otvorenom, a posoljeno i ljekovito bilje poput kadulje i slavuje daje specifičan okus i miris njihovom mesu i mlijeku.

Paška janjetina odavno je nadišla okvire otoka, a još više učinio je to paški sir prepoznatljiv po razmjerno tvrdoj teksturi, blagoj slanosti i osebujnom mirisu i okusu. Izrada sira dio je tradicije iz koje su nastale tri velike sirane na otoku, a dio je ponude nekoliko obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.

Mi smo posjetili siranu Gligora, jednu od najpoznatijih i najnagrađivanijih u Hrvatskoj.

Kroz suvremene proizvodne pogone otvorene prije 14 godina, u kojima se godišnje proizvede oko 500 tona sira, od čega je 45 do 50 posto ovčji, provela nas je Ružica Gligora.

“Za nas je prvih šest mjeseci u godini od posebne važnosti. Vrijeme je to mužnje ovaca kojih na otoku ima oko 30.000, a jedna u prosjeku daje oko 0,75 litara mlijeka dnevno. Većina se ovaca na otoku još uvijek muze ručno i to dva puta dnevno, a sakupljeno mlijeko sa seoskih sabirališta svaki dan se doprema u pogon u Kolan u kojem se potom prerađuju u sir.”

Postupak kojim nastaje preko 30 različitih vrsta sireva predstavila nam je Ružica, a njen suprug Šime i njegov otac Ivan vratili su nas u prošlost i vremena nastanka sirane koja osim kupaca privlači i brojne turiste.

”U Kolanu je svaka obitelj proizvodila sir, ali trebalo je spojiti tradiciju i određene standarde kako bi se dobila postojana kvaliteta,” ističe Ivan Gligora koji se 1970. kao školovani tehnolog vratio na rodni otok i nakon godina rada u Pagu i Zadru, 1994. u svom Kolanu pokrenuo malu siranu.

U posao se 11 godina kasnije uključio i njegov sin Ivan nakon što je stekao diplomu Agronomskog fakulteta u Zagrebu na smjeru mljekarstvo.

”Glavni sastojci su bura, ovca, čovjek i otok Pag na kojem opstaju samo najjači i najotporniji. Uz ovcu mogao je preživjeti i čovjek. Dala mu je vunu, kožu, meso i konačno sir, esenciju do koje nije lako doći, ali trud je uvijek nagrađen”, objasnio nam je tajnu paškog sira Ivan.

Paški sir istaknuo je i Alberto Fortis u svom putopisu Putu po Dalmaciji iz 1774., uvrstivši ga uz morsku sol, kaduljin med i vunu među najznačajnije proizvode Paga.

”Sir, čipka i sol sveto su trojstvo Paga. Proizvodi koji su grad i otok učinili poznatim u svijetu,” ističe Bernard Maržić iz paškog turističko informativnog centra dok šetamo ulicama jedinog grada u Europi kojem se točno u sat zna početak i završetak gradnje.

Dakle, grada Paga do kojega smo iz 16 kilometara udaljenog Kolana časkom došli s Volkswagenom ID.5 kojemu su se paške ceste svidjele koliko i nama - ili se tako barem ponašao, veselo jureći izvrsnim otočkim asfaltom, “Radovi su započeli 18. svibnja 1443. u 15 sati, a službeni završetak proglašen je 18. rujna 1474. kada su se Pažani u velikoj procesiji koju je predvodio paški knez, noseći sa sobom čudotvorni Sv. Križ, preselili u novi grad.

Moćne zidine, ojačane s devet kula, okruživale su Pag i stanovništvu osiguravale mir, a gradu napredak koji u to vrijeme razvija gospodarske veze s drugim područjima, a mnogi Pažani odlaze na poznata sveučilišta diljem Europe.”

Razlog preseljenja bila je sol koja je od davnina bila jedan od najvažnijih i najvrjednijih proizvoda kojim se neprestano trgovalo duž trgovačkih putova na Jadranu i Mediteranu.

Brojni spisi potvrđuju da je paška povijest obilježena borbama za kontrolu tog resursa, a kada je otok došao pod vlast Mlečana krenulo se u izgradnju novog urbanog središta kilometar i pol sjevernije, na strateški povoljnijem mjesta s kojega se lakše mogla kontrolirati proizvodnja soli.

Usprkos preseljenju, Pažani nisu zaboravili Stari grad. Na blagdan Vele Gospe, Pažani odlaze u Stari grad kako bi se molili čudotvornom kipu Majke Božje od Staroga grada, a u svečanoj procesiji taj se čudotvorni kip nosi u grad Pag i postavlja u Zbornu crkvu Marijinog Uznesenja odakle se ponovno vraća u svoje svetište na blagdan Male Gospe, 7. rujna.

Od starih zidna preostao je tek djelić uz kulu Skrivanat koja je čuvala ulaz u uvalu Solinku, no to je samo dodatni mamac za nove osvajače, turiste koje grad i otok Pag svakog ljeta dočekuju raširenih ruku.