Dok traju prepucavanja između Grada Zagreba i Ministarstva graditeljstva kako će izgledati novi zakon o obnovi glavnog grada nakon potresa, bivši ministar graditeljstva i varaždinski župan Radimir Čačić kaže da ima puno jednostavniji i učinkovitiji model obnove. I kaže da to zna jer je kao ministar obnove napravio 400 škola, obnovio preko 150.000 privatnih objekata i napravio autocestu prema Splitu.
Ukratko, po Čačićevoj ideji, formirala bi se posebna tvrtka koja bi vodila obnovu, a ona bi se financirala iz cijene goriva. Točnije, iz svake litre koju natočimo na benzinskim stanicama, 1,2 kune bi išlo u tu posebnu tvrtku za obnovu Zagreba.
- Model je već isproban na autocestama i upravo zato je formirana tvrtka Hrvatske autoceste. Samo što su se nakon mog mandata dečki malo zaigrali i cijena kilometra autoceste porasla je dvostruko, a broj zaposlenih trostruko. Ali to ne znači da je model loš, dapače – kaže nam Čačić, danas čelnik stranke Reformista.
Čačić kaže da će obnova koštati milijarde kuna. Po sadašnjem prijedlogu zakona, sve je zakomplicirano, birokratizirano i otvara mogućnost za malverzacije, a država na sebe preuzima previše obveza.
- Ne, ne treba država ljudima graditi i obnavljati, ona samo treba osigurati financiranje i kvalitetni nadzor i kontrolu – sažima Čačić.
Kako bi ta njegova ideja funkcionirala? Vlada bi osnovala tu novu tvrtku ili kadrovski osposobila već postojeći APN i odlučila bi da pet godina 1,2 kune iz litre goriva ide na njihov račun. To je oko 60 milijuna mjesečno ili 720 milijuna kuna godišnje ili 3,6 milijardi za pet godina. Na osnovu tog dugoročnog prihoda, nova tvrtka bi se bez problema mogla zadužiti i otplaćivati kredit.
Inače, 1,2 kune već sada plaćamo u cijeni goriva. Taj iznos je do 2014. išao za autoceste, a onda je Milanovićeva Vlada odlučila preraspodijeliti, pa sada 80 lipa ide za željeznicu, 20 lipa za autoceste, a 20 lipa za ceste. Čačićeva ideja predviđa dodatni namet od 1,2 kune.
Ako u Hrvatskoj već plaćamo skoro istu cijenu goriva kao u zapadnoj Europi čiji građani imaju znatno više plaće, nije li pretjerano da nam svima još poraste cijena goriva, pitamo ga.
- Mi svi solidarno moramo platiti obnovu i pitanje je samo koja će biti forma. Ako ne bude išlo na ovaj način, ići će iz poreza. Kroz cijenu goriva se trošak raspoređuje na vlasnike vozila i što je najvažnije, veliki dio troška snosit će i turisti koji dolaze automobilima u Hrvatsku. Zato to smatram najboljim modelom financiranja, iako je naravno primjenjiv i svaki drugi namjenski dugoročni porez iste veličine. - objašnjava Čačić.
A kako bi se trošilo? Čačić smatra da od tog novca država treba obnavljati objekte u svom vlasništvu i pomoći vlasnicima privatnih zgrada. Ali ne i one u vlasništvu Zagreba. Grad Zagreb, smatra Čačić, mora iz svog proračuna pokriti obnovu zgrada u svom vlasništvu. Zagreb bi dodatno dobio proporcionalni dio pomoći koja će stići iz Europske unije, ili kroz donatorsku konferenciju. Smatra da je Zagreb dovoljno jak stručno i financijski, ima porez i prirez, ima Zagrebački holding i može sam ugovarati svoje izvođače, pa bi se tako izbjegao mogući sukob oko toga da država bilo što nameće.
U Zagrebu je dosad prijavljeno oko 26.000 oštećenih objekata, ali broj je vjerojatno manji jer su neke zgrade prijavilo više stanara. Za privatne zgrade, Čačić ne smatra da bi država trebala ugovarati izvođače i voditi obnovu.
- Državna tvrtka, koja vodi projekt obnove, bi angažirala stručnjake za projekte i procjene šteta na konstrukcijama, a u gradskoj jezgri i za projekte energetske obnove, kao i očuvanja ambijentalnih vrijednosti, za što sve trošak snosi država. Naime, ovo je prilika da se napravi nešto što je već trebalo biti napravljeno: konstruktivna sanacija jezgre i energetska obnova. Za energetsku obnovu treba koristiti sredstva Fonda za zaštitu okoliša. Sukladno tome, tvrtke upravitelji zgrada bi raspisale natječaje, a državna tvrtka bi platila iznos koji je procijenjen kao šteta. Novac bi se isplaćivao sukcesivno kako bi radovi trajali. Ako stanari žele viši standard ili dodatne elemente, oni to mogu ugovoriti, ali to ne spada u dio koji pokriva država. Time bi se sve znatno ubrzalo, a država bi samo angažirala nadzorne tvrtke kako bi znala da se radi sve po projektu – drži Čačić.
Za kuće koje bi se obnavljale u rubnim dijelovima Zagreba i općinama u Krapinsko -zagorskoj i Zagrebačkoj županiji državna tvrtka isplaćuje štetu na konstrukciji po procjeni struke, a sanaciju vlasnik ugovara sam.
U slučaju potrebe za rušenjem objekta i izgradnje novog, država bi sukladno procjeni platila dio koji je standardan po članu obitelj. Čačić ističe da su tako radili i u poslijeratnoj obnovi. Vlasnik sam ugovara izgradnju.
- Time bi se izbjeglo da netko tko je imao katnicu, dobije od države kuću od 50 kvadrata. Ako hoćeš graditi 200 kvadrata, država ti plaća za 50, a ostatak je trošak vlasnika – objašnjava Čačić.
Dok privatne objekte, a posebno obiteljske kuće, treba napraviti brzo, kulturnu baštinu treba pozorno obnavljati i to će trajati duže vrijeme. Ali novac je tu kroz ovaj model. Obnovu baštine vodi državna tvrtka, od pripremnih studija do realizacije.
Čačić kaže da se bespotrebno komplicira i s traženjem državnih i gradskih stanova za ljude koji neće imati krov nad glavom dok traje obnova. Jer nema dovoljno praznih državnih i gradskih stanova.
- Uprosječite cijenu najma u Zagrebu, kažete da samac ima pravo dobiti u novcu najamninu za manji stan, povećate iznos s rastom broja članova obitelji. I date ljudima novac. To je maksimalno 50-60 miljuna kuna kroz 20 mjeseci. Ljudi imaju izbor. Hoće li oni otići u najam ili kod tetke, nije vaša stvar. Ako netko ne želi novac, ugovorite najam u aparthotelima koji su ionako prazni – kaže Čačić.
Uvjeren je da bi pripreme za cijelu operaciju, sve procjene i izrade projekata u ovom modelu mogle trajati tri do šest mjeseci. Svi ugovori o obnovi ili gradnji bi trebali imati maksimalni rok od 1,5 godine. Tako bi sve bilo gotovo u maksimalno 20 mjeseci što se tiče privatnog vlasništva.
- Ovim modelom ste dobili brzinu, transparentnost i što je najvažnije, nikoga ne zakidate, ni one koji su se potrudili da imaju osigurane objekte, ni one koji imaju klijet, a time po sadašnjem prijedlogu zakona gube pravo na obnovu za kuću – zaključuje varaždinski župan.
